meni se neda više ovo pisati. ne neda mi se jer sam izgubila potpuno svoj žvot. kako se to uspjelo desiti pitajte nekog drugog samo ne mene. jesam li sretna? jesam ali svi dobro znamo da nisam nimalo. ovako kako je sada nisam. ne odgovara mi to šta stalno moram brinut da će netko biti zapostavljen. posebice kad se radi o mom društvu koje vidim svaki dan ali ipak to u školi je tak, pa posebno frendove koje nisam vidla već čitavu vječnost i fale mi jako to moram priznati, pa mog dragog koji bi me najrađe vezal za sebe. tome ću baš stati na kraj pa neka se mali postavil na glavu. hoću vremena i za sebe a i za još plus ljudove koje sam tek upoznala i hoću ih bolje upoznati. a sad dok se još javil bivši s kojim sam si u posljednje vrijeme jako dobra. i još učenje i škola i crtanje jer ne pišem više iz osobnih razloga pa plus čitanje knjiga i učenje o "nečemu" a to se nikoga ne tiće. a da ne spominjem vrijeme provedeno uz komp a to svakak moram. jedan tjedan je super i onda dođe viken koji prespavam pa se pojedinci ljute na mene šta spavam pa mi je sljedeći tjedan užas pa se na polovici tog tjedna malo opustim i uživam i onda opet dođe glupi radni vikend i prisiljena sam ga provesti uz ljude. malo sam frustrirana pa nisam pa jesam pa sam nekak blesavo luda pa radim gluposti pa se smijem pa opet vrištim na sve i svakog. blah-umorna sam već sada. ova nesloboda me GUŠI i na živce mi ide i ne volim je! i glupo je i bezvezno i meni se neda više niš pa se onda zbog toga posvađam s dragim pa onda ja poludim na to šta me grize! previše stresa. a tako mi i treba- sama sam si sredila da nisam više samotnjak i to očito nesvijesno. odkad sam dragog upoznala sve je ošlo nekim desetim tokom a to je i super i jako loše. samo jedva čekam sutra da se opet ispucam i izjadam bivšem- još me samo on kuži kak treba a da i da pokoji savjet. argh i onda sam se još danas s svojim dragim ocem posvađala- samo da si nismo kosu počupali joj dok se još sjetim facu sadašnje bivšeg kak me navek odurno promatra a ni kriva ni dužna.

ajme jedva čekam da zvoni kraj ovog sata da odem po i po kavicu naravno...

ma sve je to velika zbrka samo kojoj treba stati na rep

aj neću javljat ja dal imam post il ne... glupo mi to već

ajd pozdraf svima

i pozdraf mom dragom koji bu sigurno sad pak zbunjen dok pročita ovo a ja mu ni nem objašnjavala jer mi se neda i mislim da sam bila jasna

mwa

Više ne znam što da učinim sa sobom jer više ništa ne pali što god da radila. Jednostavno sam se odlučila na sve moguće zahvate ukljućujući i promjenu hobija. Više neću pisati jer ako ću pisati pisat ću samo odurne stvari a toga mi je doista dosta. Lijepo ću ovog puta uzet sve tekstove i doslovno ih spalit jer imam ih do grla već. Stalno nešto izvodim ko primjerice jučer. Nisam se mogla odlijepit od glupe brutalne muzike koja je puna nasilja i užasa! Neki grindcore, death metal al onako na jako negativan način. Glava me počela boljet od toga ali ja nisam mogla prestat jer sam dobila inspiraciju! Ma nabijem ti inspiraciju! Jesam, ljuta sam na sebe i točka. I dosta mi je pisanja ovog bloga jer sve što kažem su oke stvari ali te stvari ne živim. I dosta mi je toga kaj oblake volim više od sunca i kaj su mi pauci draži od leptira. Uživam u sranjima i to me smeta. Nikak da uhvatim tempo i uvijek sam negdje gdje nitko nije pa ostajem sama u sranjima jer nitko ne razumiije to. Osim mog dragog, ali vjerujem da će i njemu prekipjet jednog dana a to ne želim da se desi. Hoću da uživa u suncu i ja s njim. U zadnje mjesece svašta pokušavam promjeniti...malo ide pa zapne. I dosta mi je tog zapinjanja jer me uvijek svladaju gluposti. I znam da je ovaj post veliko sranje ali nije me briga. Neće me tu biti puno više jer nemam vremena čak. Mislila sam da ću sad imat više vremena ali nemam. Fotografija i grafika su sad na drugom mjestu a na prvome je moj Mish i društvo. Pa je zatim programiranje i fax. Eh sad... javit ću se povremeno, to sigurno radi pojedinaca. Imat ću vremena u školi pod satovima kad nećemo ništa radit. A tko bi stigao još i na blog mislit uz 15 predmeta u školi uz izvannastavne i fakultativne predmete. I još k tome Mish i društvo i doma ljudi. I ja. I muzika. I pas doma. I izlasci još... Onda još sad miš kojeg ću kupiti da mi trčkara po sobi. Papigu sam imala...pobjegla mi:( Ali bila je to papiga za pamćenje. Uvijek me budila sjedeći mi na čelu i gledajući me lol. Jednom mi se usrala u čitanku u osnovnoj i nisam skužila neg tek u školi kad sam je otvorila sam vidjela smrad rofl.
Idem sad... u školu. Kmeeeee... a dobro je tamo ipak. Naporno ali kad se Miha, Mel i ja počnemo zezat ja počnem doslovno plakat od smijeha i onda se njih dvije još više smiju i ja se opet još više smijem njima kak se smiju a ljudi nas samo blijedo gledaju. Nikad prije se nismo tak družile... A još da ne spominjem one moje štapiće s kikirikijem kak mi ih Mel krade. Lol...

Posljednji post, tik prije škole. Kako vidim, niste skužili prošli post. Mislim, samo je jedna osoba skužila kako treba:) No, on to već zna tko je. Kadkad me teško razumjeti, posebice kad se dese neke stvari koje nisam ni najmanje očekivala. Ovo je ljeto jako brzo prošlo. Kako je bilo? Pa... mogu reć da je ovo ljeto bilo bogatije od kojeg drugog. Stalno neki događaji a da pri tom ne ubrojimo neke događaje kao što mnogi rade a to su primjerice putovanja. Mislim na događaje koji se događaju iznutra a ne izvana. Po mom mišljenju, ni jedno putovanje na drugi kraj svijeta se ne može mjeriti s putovanjima kroz svoju prošlost i budućnost. Mnogo izmjena, šokova ovoga ljeta je bilo a da ne spominjem koje novosti sam pokupila a tiću se mog zdravlja. Na početku ljeta sam išla na te preglede koje sam već odavna morala ić' i dobila vijest da nije ništa ok. Dobila sam ljekove i bla bla, i sad bih morala ić' na provjeru. Mogu reć da mi je stanje tri puta gore, ali ja neidem na pretrage više. To je moja odluka. Ako mi je nešto suđeno, neka tako bude. Možda je tako najbolje za sve, da nestanem. No, ne vjerujem u to. Bit ću tu, samo zbog njega, mojeg Numera i nikog više. U zadnje vrijeme mi je samo on važan a sve ostalo me nije briga. Odjednom, samo je došao ovoga ljeta, nepozvan i evo nas. Planirala sam da ću biti sama, da ću ljeto provest u samoći ali ipak. Čak se desilo prije tog plana što je najsmješnije. Sad je prekasno za samoću, a kad njega imam niti je ne želim. Bio je tu kad mi je bilo najteže i još uvijek je. E baš nikad neću odustati, jer previše sam se namučila da ostanem pored njega duže negoli sam ikada ostajala. A šta ću...čak je u moj život uveo najveću reformu ikad: smijeh. I to je nešto? Ne nešto, nego i puno više. Kad ima njega ima i smijeha. A ma ne znam, stalno se smijem kad sam pored njega a kad ga nema također ako nismo posvađani ili tako nešto. Svađe...blah, mrzim ih posebice ako se svađam s Mishom. Ma znam, svakak te zovem, ali taj Mish mi je najdraži hehe. A volim miševe, naime obooožavam ih jer me podsjećaju na djetinjstvo. A taj moj Mish, jednostavno budi malo djete u meni svakim danom sve više pa sam tako i svakim danom sve nježnija a agresiva se nekamo zakapa ili nestaje. Evo ti i priča, zakaj si i miš. Kad sam bila mala, jako mala, puno vremena sam sa svojom širom i užom obitelji provela na polju kod bake. Na jednoj je njivi bilo jako jako puno miševa. I uvijek, kad sam ugledala kakvog tek narođenog miša bez mame, uzela sam ga i stavljala u džepove. Skupljala sam ih. Bili su mali, plavi i slijepi. Oko 30 komada najmanje sam imala. Miševi su zakon! Sad neki dan kad su one vrućine bile, sam sjedila na travi tamo u polju i razgovarala nešto s mamom. I ono, kad se okrenem na stranu i vidim pored sebe me miš mirno promatra. I nije pobjegao. Samo me gledao a onda odšetao. Mish... Zato si Mish, jer si miš. Neodoljivi i moja zadnja. :) Ljeto sam provela sa svojim Mishom, tak. Stoga, svi lijepo možete biti ljubomorni do mile volje jer nas dvoje smo sretni skupa i volimo se kao nitko drugi. A šta je najbolje, nitko nas ne može rastaviti. Osim toga ako nekog od nas dvoje vlak ne povozi:D Jedva čekam kaj ga danas vidim i stisnem k sebi i boli me dal bu kiša padala il' ne, sposobna sam i na kiši ga mrcvariti hehe. Ako niste skužili prijašnji post evo jasnog i kratkog objašnjenja: i'm in love i mnogo mnogo više od toga i nije mi pasalo jer me zbunjivalo. Ali, sad se sve poklopilo. Inače, nakon svega lošega što mi se desilo u životu, nije mi žao. Na kraju sve završi s hepi endom pa sad prihvatili vi to ili ne. I pred svoju smrt ćete tek vidjeti jeli tako ili ne, pa ćete tek tada skužiti da je sve s hepi endom završeno. Samo, treba znati gdje je kraj a gdje početak.

Btw: dizajn sam napravila jer mi je bilo dosadno... ubijam vrijeme do Misha

Crayon Bear by *madelief on deviantART

Zapuštam ovo sranje... ne mogu više pisati kako treba i nisam nimalo sretna. Kao da je sve iz mene ishlapilo i više se ne vraća. Samo mi nedostaje osjećaj da sam živa... Evo vam jedna mala flash animacija pokupljena na deviantart-u jer ja nisam više ni animaciju sposobna napraviti u istome programu, a škola je već na vratima. Čovjek kadkad izgubi svoj put, jednostavno se sve zamagli al' mislim da bu drugi ljudi trebali postojati zato da čovjeka iz magle potegnu na svijetlo? Ili je to samo moja iluzija...



Kasnije...

Neću javit da imam novi post...jednostavno mi se neda više reklamirat ni išta drugo. Jednostavno, čovjek jednog dana promjeni svoje stavove prema životu i svijetu. Sve se promijeni, baš kao i ova pjesma u mome uhu. Osjećaj je čudan, zbunjujuć ali oči se na novo svijetlo priviknu nakon nekog vremena. Valjda... trenutno sam slijepa za ovaj svijet. Bzvz, kao da niš nema smisla. Prije sam bila veoma ljuta i zabrinuta, sad kad sam se smirila pomoću InFlames, sve je u mojim očima mutno. Kao da imam pjesak u njima. Još danas, ova subota, zadnja ovog mjeseca... Onda će rujan, pa će škola i sve ostalo s čime se opet na novo moram suočiti. A suočavam se sama sa sobom već jako dugo. Možda i predugo a možda pa sam poćela prekasno. Sve bih dala da opet mogu pisati kao nekad...ali, pokušala sam, dala sam sve od sebe, napisala samo jedan maleni dio neke priče... Šokirala sam samu sebe... Jedino kroz moje se riječi može primjetit da je nešto drugačije u meni. Priča je potpuno drugačija, sve je drugačije. Ništa se ne poklapa, ništa se ne slaže. Puzle su mi se opet pomiješale, slika se iskrivila a moja se zrcala jednostavno razbila. Jučer sam cijeli dan razmišljala o tome što se zapravo desilo, pokušavala sam otkriti zašto opet ja. Gdje su odgovori? U šeširima se pomiješali a ja uvijek izvućem pogrešan. Kad bih barem imala čaroban štapić i sve jednim mahom popravila, sve što je slomljeno. Sinoć me frendica na mob zvala, oko ponoći... Ona nikad ne zove u te sate. Prepala sam se na smrt, pala u trans jer prvo šta mi je palo na pamet zašto bi me mogla zvati je bilo to da sam kriva za nečiji odlazak s ovog svijeta. Ne razumijem, zašto se sve to moralo baš tako desiti i tako završiti? Zašto nisam mogla uzvratiti ili barem razabrati lijepe nježne riječi za njega da ga ne boli toliko. Ali ja sam sve prekinula na najgori mogući način. Kao da sam htijela da pati, da ga pojede iznutra činjenica da mene nikad ne može imati. Nisam se javila, nisam mogla... Kasnije sam je upitala što je trebala no nije odgovorila. Prespavala sam to, ne brinem se, jer da sam kriva te noći bila već bi netko pronašao načina da mi nabije to odmah na nos. I nemam pojma šta mi je, što se to desilo ali kao da sam pala u neki bunar i utopila se u toj ledenoj vodi i sad prlutam na površini ne znajući da sam mrtva. Imam prečudne snove. Čak se desilo neki dan to da sam odustala od filozofije i etike. Rekla sam: gotovo je jer ja to ne mogu. Ne poklapa se. Ništa u mome viđenju se ne poklapa i to me jao nervira. Ponekad me toliko nervira da mi dođe da i dragog zadavim. Ipak, znam da kad ga danas vidim neću loše gledati, neću ništa loše reći ni učiniti. Znam da ću ga samo stisnuti k sebi i šutjeti. Jer više ne mogu povrijediti nikoga. Više nemam te snage da se nešto ubije od moje ruke. Nemam više tog života, i ono što je iz toga proizašlo, ne, ja to ne poznajem zato i jesam tako frustrirana jer nisam naučena na takav život. Na život gdje sivo dobije boju, gdje plavo primi svijetle kontraste a crveno postaje nekim čudnim pojmom ružičasto. Sve se nekako miješa, ne mogu razabrati te riječi da opišem što se dešava. Jednom sam toliko poletnih misli da mi ni najbrutalnije sile ne mogu to oduzeti a jednom sam toliko slaba da se osjećam kao zakovana za betonske blokove onim debelim, rđavim lancima. Više mi se sviđalo kad je sve bilo ovo drugo. Priviknula sam se i nije mi bilo teško. Ali, sada se dovraga to miješa sa nekom ludom idilom iz snova! Polako ludim od toga. Kadkad mi se toliko vrišti da sam baš jučer jedva izdržala da ne razbijem staklenicu od soka. Čvrsto sam je od srdžbe stiskala da je napukla u mojim slabašnim rukama. Smeta me to što svi samo govore i govore kako im je stalo, kako ovo kako ono... sve naj naj..a ja od toga ni ono što je pod noktima ne vidim. Zašto mora biti nevidljivo?? Onaj koji me dobro poznaje jako dobro zna da više ne mogu osjećati neke stvari i da mi ih treba vidljivo, jako jasno pokazati. I sad da si ja mislim: jesam li voljena ili je to samo podrugivanje?? Neka si mislim, da to je najbolje za mene. Neka umrem prije negoli išta osjetim. I još kad se sjetim da moram na kontrolu radi moje krvi i srca. Uhvati me sama jeza od toga da ću možda umrijeti prije negoli osjetim kako je biti voljeno biće. Možda je sve to zato jer sam smrznuta. Ako je tako, led se može otopiti ali kod mene se ništa ne topi. Uznemiruje me to užasno što ne mogu ni da hoću. I trudim se već dobra dva mjeseca, osjetiti nešto, voljeti kako treba. Ali ne mogu. I pitam se kako će dugo trajati? Najvjerojatnije sve dok me crna dama ne pokosi. Ah, kako je tužno... Znam što mi može pomoći, o kako dobro znam... Ali, ja ne mogu to tražiti od njega, ne mogu ga sad zamarati mojim opstankom kad se sam bori protiv toga. Kadkad mi toliko nedostaje da me razara i raspara. Bio mi je poput brata, ali svakim dano postaje sve dalje od mene a i od sebe. Možda mogu sama sebi pomoći. Možda trebam barem probati ono što mi je upravo palo na um. Možda baš tu griješim... Možda. Mrzim tu riječ jer uvijek postoji šansa da taj „Možda“ postane gadan „Sigurno“, ali je ipak isto toliko i volim jer može postati dobar „Sigurno“.
Napisala sam sve ovo radi toga što sam jednostavno napisala. Samo da se zna da oko vas postoje ljudi koji imaju gadan problem s voljenjem i ne voljenjem a pri tome nisu sami krivi. Takvim ljudima treba pomoći jer iz takvih se ljudi rađaju ljudi koji žive za to da unište.

Za Tebe, moja Prošlosti

Hodamu licama predgrađa, nježnim korakom spokojno koračam... Svaku sam sekundu bliže Tebi... Starice kroz prozor mamurno promatraju svaku gestu moga tijela, prolaznici poglede usmjeravaju u tlo što im drhti pod nogama... Sunce se sakrilo od straha da ne nestane, oblaci mi zakrili pogled prema Tebi. Suze u očima mojim više ne postoje... Samo glavobolja ostala je od tvog odlaska. Gnjev mi se taloži u duši kao što se šljunak taloži ispod rijeke, zimski dani nestali su. Sve je golo bez ijedne pahulje snijega a vjetar se sakrio duboko ispod planina. Pusto je, baš kao dana kad je sve lijepo nestalo s Tobom. Ni snijega, ni vjetra, ni prave ledene noći... Kao da si bio šaptać duhovima zime kojeg sam izdala, kojeg sam prevarila i pokopala ga zajedno sa svojom prokletom prošlošću. Oprosti al' morala sam. Postojimo da preživimo. Mi smo kao vukovi i bit ćemo to zauvijek..Ti, ja, Oni.. Rodimo se iz potrebe da naša vrsta opstane, živimo da preživimo ubijajući druge, selimo se iz lošeg u loše iako gajimo nadu da će nam biti bolje, živimo u zajednici koju nazivamo obitelj, pamtimo samo zlo, a na kraju umiremo sami negdje u hladnoći neke sive sobe a pokopaju nas sa lažnom suzom u oku na mjestu koje nazivamo groblje... Groblje..Ah, što volim to mjesto. Odlazim tamo, sa mirom u duši da ga poklonim usamljenima i da im kažem da nisu sami. A Ti odlaziš tamo samo da bi se napušio jeftine marihuane, Ti svaki dan prošaptaš po milju psovki poklonjene meni, svaki dan se budiš sa nadom da nestanem iz Tvoje glave. I tad mi dođeš usred pustoši od osjećaja i kažeš da me voliš i probudiš ukletu melodiju onih bjesnih gitara. Tjeraš me u kut kao psa kojeg bi volio istući ali ne možeš jer pas nije tvoj...On je pobjegao od bjesnog gospodara, on je sada sam na kiši i čeka da ga netko udomi. On čeka bez nade da će netko doći jer zna da nikog više nema. Nikad ni nije bilo. Mi smo samo duhovi kojih se bojimo da nas ne ureknu. Samo vidimo neke oblike koje nazivamo tijelom no ničeg nema. Samo mi kao duhovi koji hodaju i naši snovi, naši strahovi. Mnogi kažu da bi voljeli ostvarenje svojih snova... A što ako se naši snovi zaista jednog oblačnog dana ostvare i pojave sve one utvare što ih u snovima vidimo i bježimo od njih? Što ako se zemlja jednom otvori i vatra proguta sve što nosi crnu boju? Što ako će se u jezera pobacat nevine djevojčice a na križeve nabijat nevini dječaci? Ne, ne želim da se snovi ostvare. I ne želim da Tebe nosim na grudima više. Kako, kako, kako da Te skinem sa svoje mutne duše? Kako da prebolim čitav svoj život? Kako da zaboravim kad mi neprestano u glavi sviraš? Mili moj, Ti ubijaš , znaš li tu laž? Ja Te obožavam, znaš li tu psovku? Ne ne znaš ništa više baš zato jer si u meni. Brišem svaki Tvoj trag sa usana svojih, brišem svaki tvoj korak sa puta prosutim bijelim lišćem hrastova. I pjevaj sa mnom, Šaptaću duhovima zime, pjevaj sa mnom o našoj pogibelji, reci im kako da prebole, kako da zaborave. Šapći im kako da razore, kako da ostvare kao što si šaptao meni kako da pjevam s Tobom na brdima nepostojanja. I sad samo lutam bijelim danima, luta bjesnim noćima, družim se sa demonima, razgovaram sa mrtvima stvarajući Vašu budućnost. Pogledaj kroz prozor svoje tople sobe i reci mi vidiš li ptice na granama kako Ti se obraćaju... Vidiš li ljude kako prolaze... Vidiš li sumrak...Vidiš li Sunce... Tamno je zar ne? Iako možda sunce probija svoje zrake u tvoje oči. Mračno je, dolaze u crnim kočijama, zar ne? Vidiš jako dobro... Samo ne želiš vidjeti.

Ovo je staro, zima… Sve piše. Posvećeno je jedinoj osobi koju sam doista voljela nekad. Ali istovremeno gadno mrzila i svakim sam se danom molila ne znam kome da krepa. Najozbiljnije. ZBOG TE SAM OSOBE ZAMRZILA SVE LJUDE i još ih mrzim. Bez obzira na to koga ljubim. I tad se desilo:



TE MELODIJE MOJE

Melodije nemira neprestano su mi prale mozak, grube riječi ponoći izjedale su moje strpljenje. Većer sprema se, sumrak mi na dušu pada... Nikad više.. Iznad mene plava aureola svijetli, smirenost dojahala je do mojih vratiju spasa... Da mi je samo jedan pogled u njeno slatko lice...Da mi je barem dodirnuti konture plavetnila svoje duboke srži duše...Ono što nosim, ono o čemu neprestano opjevljujem samo je ogrlica neprestane muke. Nikako da je skinem sa svog izmučenog vrata, da je zatrpam duboko u zemlju zelenih vila. Sjedila sam na kamenu svih svetaca ispod bijele svile, pored jezera svojih noćnih mora plakala sam godinama zbog tog što postojim. Nikad nisam htijela biti ono što sam ispala... Kao malena djevojčica što je sate provodila u sanjarenjima o plavo-zelenim kontrastima života htjela sam samo jedno... Dohvatiti kraj umjetnosti ovozemaljskoga života. Moja volja za svim tim predivnim kontrastima izbljedjela je..O zašto? Odgovora ima, on je tako neprihvativ za ona bića, za onaj narod. Toliko nizak i uništavajuć da se ni dno najplićeg oceana ne vidi od te prljavštine ljudskih namjera. Sad sam samo neka siva stijena što se beživotno uzdiže uz mora kojima plove najljepše barke modrih snova. Moji horizonti...raspali se.Moji kistovi, potrgali se. Što ostaje od mene ovdje u tom patetičnom krugu? Čak se i obrisi izgubili u svemu tome gorkome... Ne pripadam ovdje, ne spavam ja ovdje.





Dva meni najdraža tekstova napisana u moje najdraže doba godine... zima:-) Volim to jako jako...i jedva čekam da opet dođe. Imam novost, ma boli me dal vas zanima ali mene je ispunila nekako. Popunila mi prazninu:-) Nakon 2 godine skoro, jedna od meni boljih frendica iz osnovne smo se opet vidjele. Godinu je dana mlađa ali nekad smo si bile...nešto specijalno:-) I odlučila sam malo premotati film unatrag i sjetila se nje! Jučer smo bile u gradu, Paladin(Hrast je boring postal jako bleeehe), prepričavale sve moguće i nemoguće događaje dok se nismo ni spominale ni niš. I tako...this is the life. Novi, life for me:-) Nema više sranja hehe... Etoga, možete je i tu vidjeti heh, YEA..sad ću ja nabacit jedan glupi smajl: LOLČINA

Aj, do sljedečeg posta i dizajna ofkors..malo boje treba ovdje ipak lol

Jutro je... savršeno. Izgledam ko zombi u posljednje vrijeme, kako je i frendica primjetila. Naravno bez šminke. Mrzim šminku i ne znam koji me fpičil kaj sam u to otišla. To su bili oni mjeseci...nikad više. Sad se stvarno vraćam na staro. Kome se sviđa neka, a kome ne neka lijepo odj od mene. Nisam savršena kako se to nekima čini, ali opet, kako uvijek kažem toliko sam nesavršena da sam savršena. Ko i svaki čovjek koji je nesavršen. Zapravo, sve je savršeno, potpuno iako se tako ne čini. To tako mora biti i nema druge. Pisanje mi je bio hobi, no dosta s time. Neću više ja taj hobi, hoću da postane puno više od toga. Naravno, bit će volja moja, a to je tako obično. Moja zadnja i ništa me u tome ne može spriječiti. Uvijek je moja zadnja, uvijek ispravna za mene. Postala sam jako egoistična, priznam. No, tko je to učinio od mene? Moj predivni bivši koji danas za ono što mi je učinio plaća ogromnu cijenu a ja uživam gledajući kako pati. Neka, zavrijedio je. Nije to osveta, platio je prirodnim procesom. Svi jednom plate. Nije lijepo poznavati me ponekad jer ako mi se netko zamijeri a to je jako lako jer imam jako visoke kriterije za sve, neće dobro proći, a ja ne radim ništa. Smiješno a? A nisam zla, ni umišljena, ni ne znam šta, samo realna. Pazim na sebe, jer ako se reinkarniramo u prošlom sam životu činila teeeška sranja, sada plaćam za to i ne bunim se. Tako treba biti, neka tako bude. Sve je s razlogom. Pa tako sam ja i pred više od godinu dana počela viđat jednog jako mističnog lika, onako sve češće i češće i ima nečeg što trebam znati u njemu. Nisam ni mislila da ću ga ikad upoznati, da će mi biti netko i nešto za godinu u životu. Sve je s razlogom, danas ga poznajem. Samo ne znam još zašto. Sve u svoje vrijeme. Meni se nikud ne žuri. Ni s čime. Pa tako ni s mojim pisanjem. Kad dođe trenutak, objavit ćemo tekstove. No, još nije vrijeme. Ne danas. No brain, no pain. To najviše volim. A bol je život. Život je pokušaj da se bol savlada. I na kraju se savlada ako radiš dobre stvari za sebe i za druge. Da se ne uprljaš, ko što sam se ja. Danas se čistim. Super je živjeti, biti netko i nešto. Samo mi na živce ide to što neki ljudi imaju prevelik respekt prema meni... Ako nešto želim od njih, oni se useru i na kraju ispada da me ne žele krivim djelima uvrijediti i povrijediti na neki način. Tu je bilo velikih problema s onim mojim bivšim. Na kraju me povrijedil ko nitko do sad. Radi čega? Radi pretjeranosti i krivom shvaćanju mene. I vidi me sad, iz toliko iskustava i uz toliko sranja koje sam prošla, proizašlo je to da sam ja ja. Stvarno čudan čovjek i ponekad ni ja samu sebe ne razumijem. Ne znam zašto neke stvari radim, zašto ne slijedim sve znakove koji su mi servirani u snovima ko na pladnju. Jedan mi je lik davno rekao: Imaš takav dar. Da, a ja ništa ne koristim, ništa ne poduzimam. Samo pišem a ne znam zašto, za koga. I nema smisla. Sve je to teško shvatiti pa ni ja to ne kužim. Jednostavno ne razumijem, i pitam se hoću li ikad razumjeti. Ma hoću, minutu pred smrt. Onda će biti prekasno, ali to je život. Bol i zadnju minutu života. Nije fer... No tako je. U svom trećem djelu života sam tražila odgovore na sva pitanja, nisam ništa pronalazila. Ali, sad, kad tako jasno neke stvari vidim, dobila sam sve odgovore. Odgovore koje ne mogu miljun ljudi pronaći a žele znati jer se tiće njih. Ne, ne razumijem zašto mrzim ljude ali im svejedno pomažem. Tako me privlači da izgubljenost i patnja u očima drugih. Tako je ljudsko da se ja ne osjećam čovjekom. Možda i nisam, možda imam samo tijelo čovjeka, možda sam nešto deseto. Možda i nisam ja, možda čak ni ne postojim. Možda sam mrtva pa ne kužim, samo duh kojeg neki vide a neki ne. Možda nisam prešla na drugu stranu. Ima toliko tih „možda“ da bih se mogla sad fino najesti toga za cijeli život. I ne znam zašto sada slušam The Crown a svu muziku bivšeg sam izbrisala, pa čak i Nile i Amone! Onako, razmišljam i mislim si: Nije bez veze bio u mome životu. Ionako je bio ljubomorni luđak koji je uporno tvrdio da vjeruje u Boga ali oči nikad ne varaju. Ah, s koliko sam samo ja likova bila... Ni jedan me nije dirao samo zbog jedne jedine stvari a glasi odprilike ovako: Ne vjerujem Bogu, ni Isusu pa zašto bih onda robovima đavoljim dala da se slade? Ma nema šanse. Jedni bili u onim prljavim sektama, drugi cipelarili svečenike, treći pa bili okrenuti magiji. Ionak sam se davno zaklela da me ni jedno muško pseto neće imati. I nitko me nema, još. Iako se pojavio netko tko bi po mom mišljenju mogao imati sve što imam ja, ali, sebična sam još uvijek. Ako me uspije dobiti svaka mu čast, no ja nisam ni božja nikad bila, nit sam đavolja. Ima tu glupana koji vjeruju da sam satanska bitch, no što ljudi znaju. Zato ih nit ne volim. Nikad nemaju pojma o ničemu. Ne poznaju ni mene ni moju prirodu. Kad razgovaraju sa mnom nemaju pojma s kime pričaju, kad me gledaju u oči nemaju pojma u što gledaju. To mi je bio oduvijek cilj, san kojeg sam ostvarila: biti nitko, ali opet sve. Sloboda i to je sve. I misle budale da me poznaju no nikad ne znaju što je sljedeće što mogu učiniti. Imam sve, ali baš sve. Zahvalna sam na tome ali to nikome nedam. Ne djelim. Zašto? Zato jer sam to ja. Kad bih djelila opet bi sve došlo na isto sranje: svi smo jednaki. Ali nismo. Svaki je čovjek različit pa je glupo reč: Mi smo stvoreni na sliku božju. Ako je tako, po tome je bog takav manijak, takav luđak, ubojica, rasist, ljubavnik, prostitutka, dobra djevojčica, katolik, protestant, musliman, židov, sotonist i sve to što smo mi. Onda mi nitko ne može reći da je grijeh ubiti! Bog je ubio svoga sina po tome.Ali je grijeh ubiti, zato ne mogu vjerovati Bogu jer će i mene ubiti. Tako to ide. Malo razmišljaš i dođeš do svakakvih teorija, i na kraju se izgubiš. I baš kako je danas moj dragi rekao: Kad tako gledaš, izgledaš tako tužno. Nije jedini koji tako vidi. No, u tim trenucima nisam tužna ni išta takvo. Nit ne razmišljam, samo gledam u neku točku i ne mičem se s nje. Tu je dokaz: sve izgleda tužno jer život je pokušaj da se savlada bol. A mi smo taj život.

Boga su ljudi izmislili samo da se ne osjećaju sami, a to vam dokazuje različitost ljudi, a i to da je grijeh ubiti a sam Bog je počinio taj grijeh. Ubiti je grijeh samo ljudima ne i izmišljenom Bogu. Po tome su bolji od ikojeg boga, i nijedan se bog ne može mjeriti čovjekom jer samo je čovjek oličje savršenosti kao i priroda u kojoj je odrastao.

Mogla sam napisati štogod, pjesmu, tekst. Ali nisam, napisala sam upravo ovo, s razlogom

„Oprosti, ne mogu znati hoću li sutra biti živa il' ne, zato sam te povrijedila. Ne bojim se ničega, jer tako mora biti. Ako plačeš ne moraš se smijati, kad se miješ ne moraš plakati. Prirodno je biti u depresiji baš kao i biti sretan. Svi smo jednom u životu u depresiji a i neizmjerno sretni. Umiremo tek tada kad sve to osjetimo... Zato se nemoj žuriti osjetiti pravu ljubav sada na silu, da duže živiš i uživaš u ovome što imaš sad, i ne misliš previše što će sutra biti jer možda nećeš više ni biti živ. „

(stavila sam pod navodnike jer se nikoga ne tiće, već svih vas)